Zadnjih nekoliko godina imam isti običaj: spremam finu večeru, otvaram bocu vina, oblačim nešto udobno, ali uvijek sa crvenim detaljem, ugnijezdimo se doma i dočekamo Novu. Nije uvijek bilo tako, ali svako vrijeme nosi svoje. A malo sam se sa godinama i razlijenila. Nekako mi postalo bitno da je toplo, da ima klope, da ne moramo voziti nigdje, da smo na miru i da čujemo jedno drugo kada si uputimo sve one lijepe želje. I stvarno volim noć uoči dočeka Nove godine, jer u principu volim sve početke. Volim kako bezbrižno izgledaju, volim prilike koje nam daju i sve one koje mogu zamisliti, volim nadanja, iščekivanje da se ispune želje što ih je nečija ruka išarala po čestitkama.
Piše: Dragana Nižić
I zato kroz januar prolazim polako, bez tereta. Jer sam na početku. Ne dam da me uhvati zimski blues. Ne razmišljam mnogo o tome kako sve izgleda pusto kada se skine gomila ukrasa, ne mislim na posljedice koje su ostavili svi oni kolači i torte, ne brinem mnogo, jer tek smo počeli i vremena ima.
Razmišljam o svim novim stvarima koje želim uraditi, donosim odluke tiho u sebi, osmišljavam plan za neki onako baš dobar, dobar početak. Protiv sivila se borim mirisima, muzikom i emocijama, nema boljeg rješenja za to, vjerujem! Šoljica vruće čokolade, jedno Volim te uz stihove Panonskog mornara i odjednom mi cijela godina izgleda obećavajuće. To je moj provjeren recept. Njega vam poklanjam za ovo januarsko izdanje, a vi količinu sastojaka slobodno prilagodite vlastitom ukusu.
„Pomisli u ponoć na mene, na nas,
pomisli na Šoltu, na klince i bas.
Možda novi januar donosi spas,
pomisli u ponoć na mene, na nas.
Ne daj da nam snegovi zaveju trag,
pogledaj kroz prozor kad sklopi se sat.
Nosiće te mašta ko čarobni sag,
ne daj da nam snegovi zaveju trag.”