U junu počinje raspust pa već ujutro ulica odzvanja razigranim dječijim glasovima. Do večeri se čuje i pokoja galama, svađa oko igrački, a u suton se sve opet smiri. U junu vadimo suncobrane i stolice iznosimo vani. Pravimo limunadu i tražimo što više hlada. Zalijevanje cvijeća i voćnjaka oko kuće traje duže nego inače jer je zemlja suha. U junu beremo trešnje zasađene tek prije koju godinu. U junu, čini mi se, počinje ono pravo uživanje.
Piše: Dragana Nižić
Kameni put do Hercegovine
Kada nas je životni put prije dvadeset godina doveo do Hercegovine, ja o životu na kamenu nisam znala ništa. Jedino sam znala da je ta stara, zarasla građevina bila kuća u kojoj je kao dijete živio moj otac, a nama se valjalo prilagoditi na život bez asfalta, bez telefona, bez vode. Imala sam deset godina kada sam prvi put kročila u Dračevo. I iznenadila sam se kako lijepo može biti kada pješačite u školu udaljenu nekoliko kilometara zajedno sa drugom djecom iz sela, kako godi kada se ujutro morate umiti vani pumpajući hladnu vodu i kako se lijepo zaspi nakon cijelodnevnog veranja po kamenu i vrludanja stazama obraslim dračom. Ta jedna godina naučila me svemu – život je krug i svi se kad tad vratimo na mjesto sa kojeg smo potekli. Neka mjesta nas čekaju dugo, ali zato kad im se vratimo, samo nastavimo teći dalje. Tako smo i mi sagradili obiteljsku kuću na kamenu koji više nije bio ni grub ni oštar ni hladan – postao je naš.
Krenuli smo, tako, od jedne masline na ulazu, jedne smokve i jednog šipka, a danas tatin voćnjak broji više od sedamdesetak stabala. I sva rađaju najukusnije plodove. Krenuli smo od pokojeg maminog cvijeta, isušene zemlje crvenice i kišnice koju smo skupljali za zalijevanje, pa danas imamo irise, gladiole, tulipane, maćuhice, ruže, lavandu, čuvarkuću… Imamo svoje mjesto, tj. dva mjesta na kojima oko kuće pijemo popodnevnu kavu. Prvih dana proljeća tražimo sunčano mjesto, ono je na ulazu u kuću, a s prvim danima ljeta bježimo iza kuće u hlad. Imamo svoje male radosti.
Ovo će biti prvi drugačiji juni. Jedno mjesto će ostati prazno. Ja neću biti prazna, jer znam od čega i koga sam satkana. Svaki udah u tatinom voćnjaku bit će sladak, svaki kamen koji je on dirnuo odlično mjesto za odmor, svaki pogled na stabla koja je on posadio izmamit će mi osmijeh na lice, jer netko će ipak dospjeti jednom za taj hlad.
U junu treba pustiti komšijsku djecu da vam kradu trešnje. Treba stolice obavezno iznijeti na verandu i cvijeće zalijevati dva puta dnevno. U junu, kao i uvijek, čovjek treba biti sretan!
