Sunce piči, mi roštiljamo…

majkol

Piše: Dragana Nižić

Sve nekako do prošle godine mislila sam kako iza sebe imam bogato prvomajsko iskustvo, kako sam na polju gurmansko-hedonističkih znanosti ispunila kvotu i kako sam postala ekspert kada je sama praznična priprema u pitanju. Tu sam uvijek bila organizirana: imam posebnu dekicu za vani, odlično plastično posuđe, pa ponesem sve dodatke, društvene igre nikad ne zaboravim, kao ni loptu, kavu, sprej protiv uboda insekata i još mali milion čuda da nam slučajno ne zafali! U biti, ja sam ona u društvu koja nosi najviše stvari i sve te stvari njih ostale nerviraju dok im ne zatrebaju. Ali, ruku na srce, prvomajske uživancije uvijek su bile i ostale zagarantirane samo uz dobro društvo, pa je nekako najvažnije njega imati uz sebe. I po mogućnosti dovoljno protora za jednu ili dvije dekice. Ako jedno od to dvoje fali, nastaje problem. A ako se još nađete u Hercegovini na +30 u hladu kako je to bilo prošle godine, imate malu bebu u autu, ne znate gdje idete i potrošite pola dana na vožnju, stvari postaju malo drugačije.

Sjećam se kako smo se tog jutra počeli fino pripremati, samo što smo tada imali i kolica, punu torbu rezervne robice, pelena i igračaka, tj. bili smo puni puncati, pa dok smo sve to ugurali u auto bilo je već negdje oko 11 sati. Ali, nema problema, Katarina i Igor nas čekaju na Buni, tamo ćemo popiti kavu i onda polako negdje uz rijeku u hladovinu. Dok smo mi ispijali kavu, kolona vozila na Buni mogla je nagovijestiti šta nas čeka ako uskoro ne krenemo. Konačno, tamo negdje oko 13 sati uključili smo se u neviđenu gužvu izletnika, probili se do rijeke, te pokušavali ne zgaziti ljude koji su doslovno roštilje palili gdje god su imali i kvadrat praznog prostora. Nakon vožnje mic po mic, histeriziranja što vozača, što suvozača našeg limenog ljubimca, u nekakvom žbunju smo se okrenuli i bjež’ s Bune kud nas noge nose! Kasnije smo saznali kako su ljudi noć prije dolazili, postavljali šatore i spavali u automobilima kako bi ujutro imali pošteno mjesto. E, to je reći organizacija! A nas je zapalo kruženje oko druge strane rijeke, još jedno vraćanje, zatim vožnja makadamom do Katarinine vikendice na Neretvi koju od silnog raslinja i trave nismo mogli ni prepoznati, kvar na klimi, prebacivanje bebača u drugo auto sa klimom, njegovo vrištanje jer je ogladnio od silnog iščekivanja konkretne hrane i moja uzaludna borba da mu barem bananu pokušam dati dok auto poskakuje usred vožnje.

Kada smo se negdje oko 15 sati dočepali hladovine, bebač je izgledao kao da su ga banane napale po cijelom tijelu, hrana je već bila upitne ispravnosti, voda i sokovi vrući, a mi smo bili i kuhani i pečeni. Tik do Neretve koju smo mogli samo vidjeti, ali ne i prići joj, našli smo put do nečije vikendice i parkirali se na njemu, izašli van, udahnuli dva puta, prostrli dekice i zapalili najnormalnije roštilj na nekakvom seoskom putu. Ko da ništa bilo nije. Kartali smo, smijali se, šetali, spavali i ljenčarili bez da je itko i pomislio kako smo na nešto zakasnili, kako je moglo drugačije, brže, bolje. Sad znam kako smo stigli baš na vrijeme.

Sretan Prvi maj!

Koliko je koristan ovaj članak?

Kliknite na zvjezdicu da biste je ocijenili!

Prosječna ocjena / 5. Brojanje glasova:

Još uvijek nema glasova. Ocijenite prvi!

Povezani članci

Najnovije objave